Dok se u javnom prostoru kroz floskule govori o poticanju poduzetništva, realnost na terenu izgleda posve drugačije. Mali obrtnici i uslužne djelatnosti svakodnevno vode iscrpljujući rat s parafiskalnim nametima, rigidnom birokracijom i inspekcijama koje love gramatiku na računima, dok korporativni giganti prolaze ispod radara.
Tko god misli da se poduzetništvo u Hrvatskoj svodi na otvaranje tvrtke preko digitalnih servisa i lagano ubiranje profita, taj nikada nije sjeo u cipele malog obrtnika, vlasnika servisa, trgovca ili malog proizvođača. U zemlji u kojoj se puna usta troše na “reformski entuzijazam” i “olakšavanje poslovanja”, svaka nova administrativna novotarija u praksi znači samo jedno: novi namet, novi pečat, novi papir i novi pritisak na ionako preopterećeni realni sektor.
Ekonomsko-pravni apsurd: Prvo plati, pa onda pitaj smiješ li raditi
Pravni okvir u kojem funkcioniraju mali obrtnici duboko je kontradiktoran. Zakoni se donose u uredima bez ikakvog dodira s realnošću na terenu, a fiskalni i parafiskalni obruči stežu se svake godine.
Uzmite samo za primjer obvezne komorske članarine, administrativne pristojbe, minimalne tehničke uvjete koji se mijenjaju ovisno o tumačenju pojedinog inspektora, te namete koji se naplaćuju bez obzira na to je li obrt u nekom mjesecu ostvario promet ili nije. Država se prema malom obrtniku ne postavlja kao partner koji stvara uvjete, već kao inkasator koji unaprijed potražuje svoj dio kolača. Dok veliki sustavi i multinacionalne kompanije koriste porezne oaze, pravne rupe i optimizacije uz vojske odvjetnika, mali obrtnik je na čistini izložen svakom udaru poreznih škara.
Inspekcijski teror nad sitnicama, amnestija za krupni kapital
Posebna priča su inspekcijski nadzori. Na terenu svjedočimo apsurdu da se rigorozna kaznena politika primjenjuje na mikro-subjekte zbog banalnih slovnih pogrešaka, začepljenog sifona ili sata kasnog unosa u knjige, dok se sustavni porezni propusti velikih igrača rješavaju godinama po sudovima ili kroz nagodbe.
Inspekcija u malom obrtu ne djeluje preventivno ona djeluje represivno. Kada malom serviseru ili trgovcu natovarite kaznu koja prelazi njegov mjesečni prihod, vi ga ne educirate; vi ga tjerate u stečaj. A kada mali obrtnik stavi ključ u bravu, gubi se puno više od jedne radne mjesta. Gubi se specifično znanje, gube se zanati, gube se ključni servisi bez kojih lokalna zajednica ne može funkcionirati i gubi se ona zdrava ekonomska baza na kojoj počiva svaka stabilna država.
Tko će ostati raditi?
Hrvatska se danas suočava s tihim nestajanjem malih uslužnih djelatnosti. Ljudi jednostavno više ne žele riskirati svoju imovinu, zdravlje i živce da bi radili za državu i namete, dok im inspekcije i birokracija pušu za vratom.
Vrijeme je da se ekonomska politika prestane baviti šminkanjem statistika i prebrojavanjem “strateških investicija” te da se fokusira na temelje. Bez snažnog, zaštićenog i rasterećenog malog obrta nema ni stabilnog proračuna, ni radnika, ni ekonomskog suvereniteta.
Jer, ako se ovako nastavi, jedini preživjeli poduzetnici bit će oni koji znaju zaobići zakon, dok će pošteni rad i trud ostati upisani tek kao porezna stavka u rubrici propuštene prilike.
