ZAGREB / ŠKABRNJA – Dok se danas, 18. studenoga, u službenim protokolima ponavljaju naučene fraze o pijetetu i zajedništvu, iza kulisa državnih institucija već trideset i pet godina traje tiha, ali sustavna kapitulacija pred jednim od najbrutalnijih ratnih zločina počinjenih na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Pokolj u Škabrnji nije bio ratni incident niti ispad nediscipliniranih pojedinaca bila je to hladnokrvno isplanirana vojna operacija etničkog čišćenja i zatiranja jednog hrvatskog sela do temelja.
Portal Narodni Glas donosi potpunu rekonstrukciju krvavog utorka 18. studenoga 1991., točan raspored agresorskih snaga, kronologiju likvidacija civila na kućnim pragovima i poražavajuću istinu o pravosudnoj farsi u kojoj su stvarni naredbodavci ostali izvan dosega ruke pravde.
Vojna operacija „čišćenja terena“: Tko je izdao zapovijed za napad?
Strateški položaj Škabrnje u srcu Ravnih Kotara bio je trn u oku zapovjedništvu 9. kninskog korpusa JNA, kojim su tada rukovodili general-major Vladimir Vuković i njegov načelnik stožera, pukovnik Ratko Mladić. Njihov vojni cilj bio je jasan: slomiti obranu u zadarskom zaleđu, izbiti na Jadransku magistralu i presjeći Hrvatsku na dva dijela.
Napad na Škabrnju i susjedni Nadin nije izveden stihijski. U njemu su sudjelovale elitne oklopno-mehanizirane postrojbe JNA iz Benkovca i Knina – konkretno 180. motorizirana brigada JNA pod zapovjedništvom pukovnika Tripka Čečovića, ojačana tenkovskim satnijama, topništvom, zrakoplovstvom te paravojnim formacijama Teritorijalne obrane Benkovac i takozvane „milicije SAO Krajine“ pod zapovjedništvom Zorana Lakića i lokalnih pobunjenika iz susjednih sela (Biljana Donjih, Smilčića i Zemunika Gornjeg).
S druge strane stajao je Samostalni bataljun Škabrnja pod zapovjedništvom Marka Miljanića – oko 240 slabo naoružanih domaćih ljudi, s lovačkim puškama, nekoliko protuoklopnih sredstava i bez ijednog tenka ili teškog topa.
Kronologija pakla: 7:30 ujutro, tenkovi s crvenom zvijezdom i civili kao živi štit
Napad je počeo točno u 7:30 sati uraganskom topničkom i minobacačkom vatrom po svim prilazima selu i samom središtu Škabrnje, dok su borbeni zrakoplovi JNA raketirali položaje branitelja. Oko 8:30 sati krenuo je kombinirani tenkovsko-pješački udar iz smjera Biljana Donjih i Zemunika Gornjeg prema zapadnom ulazu u selo – zaseoku Ambar te prema Ražovljevoj glavici.
Kada su branitelji na prvoj crti ostali bez protuoklopnog streljiva, oklopna vozila JNA probila su obranu u Ambaru. Ono što je uslijedilo nije bilo ratovanje, već masovno pogubljenje.
Agresorski vojnici i paravojnici išli su od kuće do kuće, bacali ručne bombe i suzavac u podrume u kojima su se skrivali žene, djeca i starci, a potom ih izvlačili na dvorišta i ulicu. Kako bi spriječili preostale hrvatske branitelje da pucaju, pripadnici JNA i TO Benkovac natjerali su zarobljene civile – mahom žene i starije mještane – da hodaju ispred njihovih tenkova i transportera kao živi štit.
Likvidacije na pragovima i imena koja ne smiju postati broj
U prvih nekoliko sati okupacije zaseoka Ambar i središta Škabrnje ubijeno je 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Način na koji su ti ljudi ubijeni dokazuje da cilj nije bilo zauzimanje teritorija, već istrjebljenje stanovništva:
- Civili su ubijani hicima iz neposredne blizine u glavu i leđa nakon što su već podigli ruke u znak predaje.
- Stariji i nepokretni mještani koji nisu mogli izaći iz svojih kuća ubijani su u krevetima, a kuće su potom zapaljene.
- U podrumu jedne od kuća u Ambaru likvidirano je više članova obitelji Pavičić, Šegarić, Žilić, Brkić i Perica – među kojima su bili starci u sedamdesetim i osamdesetim godinama života, poput Anice, Tadije i Joso Šegarića, Petra i Ruže Pavičić te Krste i Marije Žilić.
- Preživjeli civili – uglavnom žene, djeca i nekolicina staraca – potrpan su u autobuse i odvezeni u logor u Benkovcu, gdje su izloženi psihičkom i fizičkom zlostavljanju prije nego što su razmijenjeni.
Krvavi niz nastavio se i sljedećeg dana, 19. studenoga, kada je agresor ušao u susjedni Nadin i ubio još 14 civila i 5 branitelja. Do kraja Domovinskog rata i oslobođenja u operaciji Oluja, Škabrnja je izgubila ukupno 86 svojih stanovnika (56 civila i 30 branitelja), dok je još šestero mještana stradalo nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava.
Cijelo selo je nakon pokolja sustavno opljačkano, a potom minirano i spaljeno do temelja – uključujući i župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije te crkvu sv. Luke, čije su grobnice oskvrnute i razorene.
Pravosudna sramota Hrvatske: Deseci zapovjednika na slobodi, presude svedene na simboliku
Najveći poraz današnje Hrvatske nije u tome što se zločin 1991. dogodio – već u tome kako se država prema njemu odnosila proteklih trideset i pet godina.
Za masakr u Škabrnji i Nadinu podignute su optužnice protiv dvadesetak osoba, no epilog pred hrvatskim sudovima i Haaškim tribunalom predstavlja pravosudnu farsu:
- Haaški tribunal (MKSJ) u optužnici protiv Slobodana Miloševića i Milana Martića obuhvatio je zločin u Škabrnji (Martić je osuđen na 35 godina zatvora), ali Ratko Mladić nikada u Haagu nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine – jer je tužiteljstvo odustalo od hrvatskog dijela optužnice kako bi ubrzalo suđenje za Bosnu i Hercegovinu!
- Županijski sud u Zadru proveo je procese u kojima je većina optuženih suđena u odsutnosti. Jedina osoba koja je stvarno izdržavala zatvorsku kaznu bila je nekadašnja medicinska sestra Zorana Banić, osuđena na šest godina zatvora zbog sudjelovanja u zločinu, te Renato Petrov (osuđen na 20 godina, kasnije izručen i ponovno suđen, pa oslobođen u ponovljenom postupku zbog nedostatka dokaza!).
- Glavni operativni zapovjednici na terenu – oficiri 180. motorizirane brigade JNA poput Tripka Čečovića, zapovjednici tenkovskih postrojbi, obavještajci JNA i lokalni vođe paravojnih jedinica – nikada nisu izručeni Hrvatskoj niti su odslužili ijedan dan zatvora za pokolj u Ambaru. Mnogi od njih danas mirno žive u Srbiji, primaju vojne mirovine i javno gostuju u medijima bez ikakvog straha od međunarodnih tjeralica.
Zaključak koji obvezuje: Bez kazne nema zatvaranja povijesti
Trideset i pet godina kasnije, Škabrnja je obnovljena rukama i prkosom onih koji su preživjeli pakao Ravnih Kotara. Ali ispod novog kamena i obnovljenih krovova stoji neizbrisiva istina: hrvatsko Državno odvjetništvo (DORH) i politika zakazali su na ispitu pravde.
Sve dok se 18. studenoga svodi na jednodnevni državni protokol, kamere i vijence, dok spisi o zapovjednoj odgovornosti 9. kninskog korpusa skupljaju prašinu u arhivima, rana Škabrnje neće zacijeliti. Sjećanje bez pravde nije pijetet – to je prešutni pristanak na zaborav.