RIJEKA – Grad Rijeka službeno je odgovorio na upozorenje aktivista i vlasnika portala Narodni glas Maria Perkovića o snimkama vršnjačkog nasilja. Dopis koji potpisuje gradonačelnica Iva Rinčić, klasa 024-03/26-06/1062, urbroj 2170-1-02-00-26-2, datiran 6. listopada 2026., osuđuje nasilje, priznaje da postojeći programi nisu dovoljni i najavljuje novu preventivnu aktivnost usmjerenu na djecu promatrače i digitalni prostor.
„Duboko zgroženi i tužni zbog prizora nasilja kojemu smo svjedočili, želimo jasno osuditi svaki oblik vršnjačkog nasilja, kao i nasilja uopće“, piše Rinčić. Po primitku snimke Grad je, navodi se, odmah reagirao i podnio prijavu nadležnim tijelima. Prema informacijama kojima gradska uprava trenutačno raspolaže, nema saznanja gdje je i kada događaj snimljen niti može potvrditi identitet osoba na snimci. „Prema dostupnim informacijama, događaj se nije zbio u okviru niti jedne osnovnoškolske ustanove Grada Rijeke.“
Ta ograde ne služi kao olakšanje. U sljedećem stavku stoji da to „ni na koji način ne umanjuje ozbiljnost onoga što se na snimci vidi“ te da je svaki oblik vršnjačkog nasilja ozbiljan i zabrinjavajući, „osobito kada je riječ o fizičkom nasilju koje je dodatno praćeno ponižavanjem, snimanjem i mogućim daljnjim širenjem sadržaja“.
Što je do sada utvrđeno izvan dopisa
Policijska uprava primorsko-goranska za Index i HRT potvrdila je da su službenici proveli izvide te da su o utvrđenom posebnim izvješćem u kolovozu 2026. obavijestili Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci. Zbog Zakona o sudovima za mladež pojedinosti se ne objavljuju. Snimke koje su se početkom listopada ponovno proširile stare su, prema medijskim izvještajima, nekoliko mjeseci.
Voditeljica udruge Roditelji za djecu Helena Ančić za Radio Rijeku izjavila je da se napadi, prema informacijama kojima udruga raspolaže, ne vežu uz jednu školu, nego uz različite lokacije u gradu. Tvrdila je i da je riječ o maloljetnicama iz sustava domske skrbi koje druge djevojčice tjeraju da kleče, šamaraju ih i udaraju, a snimke potom šalju kao upozorenje. Te tvrdnje policija nije javno potvrdila. Grad u dopisu ide u istom smjeru: ne može potvrditi mjesto, vrijeme ni identitet, a školski okvir isključuje prema dostupnim informacijama.
Ako se nasilje dogodilo izvan škole, protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima ne pokreće se sam od sebe. Odgovornost tada ostaje na policiji, državnom odvjetništvu, centru za socijalnu skrb i, ondje gdje su djeca u domu, na nositelju skrbi. Grad je osnivač 25 osnovnih škola i triju dječjih vrtića, kako sam u dopisu navodi, ali nije tijelo kaznenog progona.
Programi postoje. Pitanje je dosežu li
Rinčić podsjeća da škole kontinuirano provode preventivne i odgojno-obrazovne programe: Građanski i Zdravstveni odgoj i obrazovanje, „Zajedno više možemo“, „Trening životnih vještina“, „Ambasadori Tića“ te, od ove školske godine, projekt AmbasadoRI odgoja i obrazovanja. U njih su, piše, uključene škole, stručne službe, roditelji, Policijska uprava primorsko-goranska i drugi partneri. Posebna pozornost, navodi se, posvećuje se nenasilnom rješavanju sukoba, mentalnom zdravlju, pritisku vršnjaka, prevenciji rizičnih ponašanja i digitalnom nasilju.
Zatim slijedi rečenica koja odudara od uobičajenog popisa aktivnosti:
„Unatoč svemu tome, moramo biti svjesni da činjenica da preventivnih programa ima više nego ikada ne znači da je preventivnog rada dovoljno. Upravo suprotno, ovakvi događaji pokazuju da moramo stalno propitivati što možemo učiniti bolje i drugačije.“
Grad zato, uz nastavak postojećih programa, želi „otvoriti prostor i za novu preventivnu aktivnost usmjerenu upravo na međuvršnjačko nasilje, djecu promatrače, odgovorno reagiranje te nasilje i pritisak koji se događaju u digitalnom prostoru“. Djecu, piše Rinčić, treba osnaživati da prepoznaju nasilje, zaštite drugoga, ne sudjeluju u njegovu širenju i znaju kome se obratiti. Završni stavak je oprezan: nijedan program sam po sebi ne može iskorijeniti nasilje, ali se može i mora učiniti više, sustavno, zajedno i kontinuirano. Perkoviću zahvaljuje na ukazivanju, dostavljenoj snimci i brizi za djecu.
Anatomija snimke
Ono što ove zapise razlikuje od klasične tučnjave jest dramaturgija. Žrtva se ponižava pred kamerom, promatrači ne zovu pomoć nego snimaju, a zapis se šalje dalje kao poruka. U istraživanjima vršnjačkog nasilja uloga promatrača nije sporedna: djeca koja gledaju i ne reagiraju učvršćuju počinitelju dojam da je ponašanje prihvatljivo, a žrtvi da je sama. Upravo tu točku dopis imenuje kao predmet nove aktivnosti.
Nacionalno istraživanje deSHAME 3 Centra za sigurniji internet i Pravnog fakulteta u Zagrebu, na više od 1700 učenika od petog do osmog razreda, pokazalo je da je gotovo 90 posto osnovnoškolaca barem jednom doživjelo neki oblik nasilja u školi, fizički ili online. Svaki treći učenik bio je žrtva online nasilja, a svaki četvrti priznaje da ga i sam čini. U Zagrebu su škole tijekom 2025. prijavile 369 slučajeva nasilja, oko 27 posto više nego godinu ranije, a prosječna dob počinitelja u prijavama socijalne skrbi bila je 13 godina. Usporedive gradske brojke za Rijeku javno nisu objavljene.
Što dopis jest, a što nije
Dopis je rijedak po tome što ne staje na rečenici „nije se dogodilo u našoj školi“. Priznaje granicu vlastitog saznanja, osuđuje sadržaj snimke i vezuje sljedeći korak uz promatrače i digitalno širenje, a ne uz još jedan opći program. Nije, međutim, mjera. U njemu nema roka, nositelja, iznosa ni načina na koji će se javnost izvijestiti je li nova aktivnost zaživjela.
Tri pitanja ostaju otvorena. Je li Grad, u granicama tajnosti maloljetničkog postupka, od policije i centra za socijalnu skrb zatražio što je poduzeto nakon kolovoškog izvješća odvjetništvu. Koliko od 25 osnovnih škola ima stalno zaposlenog psihologa i pedagoga, a ne dijeljenog suradnika. I hoće li najavljena aktivnost dobiti javni rezultat, ili će ostati najava.
Ovaj portal snimke ne objavljuje. Žrtve su djeca, a svako novo dijeljenje produžuje poniženje zbog kojeg je zapis i nastao. Javni interes nije identifikacija maloljetnica, nego odgovor odraslih. Perkovićev dopis i Rinčićin odgovor pokazuju da se o nasilju može govoriti bez prebacivanja loptice. Djeca su bitnija od svake objave, programa i fotelje tek onda kad se nakon pisma vidi tko je zaštićen, tko je sankcioniran i tko više ne mora klečati pred kamerom.
