HomeDruštvo,BraniteljiVUKOVAR POD OPSADOM I ŠUTNJOM: Kako je slomljen grad na Dunavu i...

VUKOVAR POD OPSADOM I ŠUTNJOM: Kako je slomljen grad na Dunavu i zašto Hrvatska ni nakon 35 godina nije naplatila račun agresoru

U rano jutro 18. studenoga 1991. godine nad vukovarskim ruševinama više nije bilo niti jednog čitavog krova, niti jedne ulice bez kratera, niti jednog podruma u kojem se nije čekala smrt ili čudo. Nakon točno 87 dana neprekidnog granatiranja, uličnih borbi prsa o prsa i potpune blokade, slomljena je obrana grada koji je na sebe vezao elitne oklopno-mehanizirane korpuse Jugoslavenske narodne armije i time kupio presudno vrijeme za obranu ostatka Hrvatske.

Trideset i pet godina kasnije, na obljetnicu pada grada, Hrvatska se iznova suočava s istim pitanjem koje političke garniture uporno guraju pod tepih: kako je moguće da je cijena vukovarske žrtve bila tolika, a pravosudni i politički epilog tako porazan?

Neravnopravan sraz na Dunavu: 1.800 ljudi protiv vojne sile

Vukovar u jesen 1991. nije bio vojna utvrda, već grad od četrdesetak tisuća stanovnika pretvoren u klaonicu. Prema vojnim analizama i dokumentaciji Domovinskog rata, obranu grada držalo je oko 1.800 slabo naoružanih branitelja pripadnika 204. vukovarske brigade Zbora narodne garde, policije, dragovoljaca HOS-a te domaćih ljudi koji su uzeli oružje u ruke kako bi obranili vlastiti prag.

S druge strane stajala je sila od 30.000 do 40.000 vojnika JNA, teritorijalne obrane i srpskih paravojnih postrojbi (Arkanovih „Tigrova“, Šešeljevih „Belih orlova“ i lokalnih odreda), potpomognuta stotinama tenkova, oklopnih transportera, teškim topništvom, riječnom ratnom flotom s Dunava i zrakoplovstvom. Dnevno je na grad padalo između sedam i jedanaest tisuća projektila.

Unatoč toj nadmoći, neprijateljski plan da Vukovar padne u tri dana razbio se na Trpinjskoj cesti, Sajmištu, Mitnici i u Borovu Naselju. Uništene stotine oklopnih vozila pokazale su da se čelik može zaustaviti, ali cijena koju je grad platio bila je stravična: u bitci i tijekom okupacije ubijeno je više od 2.700 branitelja i civila, među kojima i 86 djece, dok je u srbijanske koncentracijske logore (Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš) odvedeno oko 7.000 zarobljenika, od kojih mnogi nikada nisu preživjeli torturu.

Slom, vukovarska bolnica i krvavi trag Ovčare

Kada je 18. studenoga obrana slomljena zbog potpunog nedostatka streljiva i lijekova, u podrumima vukovarske bolnice nalazilo se više od 400 ranjenika, bolesnika, medicinskog osoblja i civila koji su vjerovali da ih štiti Ženevska konvencija i prisutnost međunarodnih promatrača.

Umjesto humanitarne evakuacije, uslijedio je jedan od najtežih ratnih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Pod izravnim zapovjedništvom oficira JNA Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića vojska je ušla u bolnicu, razdvojila muškarce od žena i djece te najmanje 260 ranjenika, branitelja i civila ukrcala u autobuse. Odvezeni su na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su satima premlaćivani, mučeni i na kraju likvidirani rafalima pred iskopanim jamama u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirano je 200 tijela, dok se posmrtni ostaci preostalih šezdesetak žrtava s tog stratišta i stotina drugih nestalih Vukovaraca još uvijek skrivaju.

Pravosudna kapitulacija: Nalogodavci iz Beograda ostali nedodirljivi

Najveća mrlja na savjesti hrvatske države nije ono što je učinio agresor, već ono što hrvatske institucije nisu učinile u protekla tri i pol desetljeća. Dok se u Vukovaru svakog 18. studenoga izmjenjuju državna izaslanstva i polažu vijenci, pravosudna bilanca ostaje duboko sramotna:

  • Vrh JNA izbjegao je odgovornost za razaranje grada: Pred Haaškim tribunalom nitko od najviših generala Generalštaba JNA (poput Veljka Kadijevića ili Blagoja Adžića) nikada nije osuđen za sustavno uništenje Vukovara. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, dok je Veselin Šljivančanin nakon revizije postupka dobio tek 10 godina zatvora i odavno je na slobodi.
  • Domaće pravosuđe svedeno na suđenja u odsutnosti: Hrvatsko Državno odvjetništvo (DORH) godinama je kaskalo s istragama. Većina optužnica protiv zapovjednika i egzekutora podignuta je prekasno, a procesi se vode u odsutnosti optuženika koji mirno žive u Srbiji, zaštićeni tamošnjim vlastima koje odbijaju izručenja i skrivaju vojne arhive s podacima o masovnim grobnicama.
  • Pitanje nestalih kao politička moneta: Ni 35 godina od pada grada obitelji gotovo 380 nestalih osoba s vukovarskog područja ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih, dok službena politika ni u jednom ključnom trenutku nije uvjetovala bilateralne odnose sa Srbijom otvaranjem vojnih arhiva JNA.

Obnova zidova ne može zamijeniti pravdu

Vukovar je danas arhitektonski obnovljen. Obnovljen je Vodotoranj, uređene su barokne fasade, a Dunavom plove brodovi. Međutim, grad čija su groblja puna neosvećenih i neistraženih sudbina ne može živjeti od protokolarne sućuti koja traje dvadeset i četiri sata godišnje.

Dok god ubojice s Ovčare, zapovjednici logora u Srbiji i oficiri koji su zapovijedali topničkim ravnanjem vukovarske bolnice slobodno šeću bez sudske presude, bitka za Vukovar nije završena ona se samo preselila iz rovova u tišinu institucija koje su zakazale.

RELATED ARTICLES

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najčitanije ovog tjedna

Recent Comments