ZAGREB – U vrijeme kada se globalna ekonomija bori s nestabilnostima, s tržišta stižu podaci koji otvaraju mnoga bolna pitanja za hrvatsku Vladu i ekonomsku politiku. Dok Meksiko, zemlja u razvojnom usponu, bilježi umjerenu stopu inflacije od 3,45 posto gdje su glavni uzrok rasta bile privremene sezonske oscilacije cijena voća i povrća Hrvatska, kao punopravna članica Europske unije i eurozone, i dalje gleda u leđa europskom prosjeku s inflacijom koja se zadržava na visokih 4,7 posto.
Postavlja se goruće pitanje: Kako je moguće da zemlja koja je duboko integrirana u europski monetarni sustav ima gori standard i više stope rasta cijena od latinoameričkih zemalja?
Što gura cijene u Hrvatskoj, a što u Meksiku?
Dok su u Meksiku poskupljenja uglavnom ograničena na poljoprivredne proizvode i sezonsko voće i povrće, struktura hrvatske inflacije otkriva puno dublje i opasnije strukturne probleme:
- Divljanje cijena energije: Za razliku od zemalja koje uspješnije amortiziraju energetske udare, kod nas je energija na godišnjoj razini zabilježila golemi skok (čak preko 20 posto), što automatski vuče lance opskrbe, transport i proizvodnju prema gore.
- Eksplozija cijena usluga: Sektor usluga (ugostiteljstvo, turizam, osobne usluge) bilježi konstantan rast od preko 7 posto, pretvarajući Hrvatsku u jednu od najskupljih zemalja za život u regiji, nesrazmjerno primanjima građana.
- Uvozni lobi i trgovački monopoli: Umjesto da domaća poljoprivreda i proizvodnja budu štit od inflacije, Hrvatska je uvozno ovisna zemlja u kojoj veliki trgovački lanci koriste svaku priliku za neopravdano dizanje marži, dok institucije (poput DORH-a i Državnog inspektorata) uglavnom reagiraju mlako ili prekasno.
Gdje nestaje europski standard?
Ulazak u eurozonu i Schengen građanima je prezentiran kao konačna ulaznica u klub najstabilnijih svjetskih ekonomija. Međutim, u praksi se dogodilo suprotno – Hrvati su dobili “europske cijene”, dok su plaće i mirovine ostale na začelju EU.
Kada usporedimo hrvatsku zbilju s primjerima poput Meksika, postaje jasno da Vlada Andreja Plenkovića nema dugoročni protuinflatorni mehanizam. Mjere koje se donose uglavnom su kozmetičke prirode, dok se pravi problemi poput monopolskog ponašanja u trgovini, energetske ovisnosti i uništavanja domaćeg seljaka i proizvođača sustavno ignoriraju.
Zaključak: Tko plaća ceh?
Dok politički dužnosnici u Zagrebu hvale “makroekonomsku stabilnost” i rast BDP-a poguranog uglavnom turističkom potrošnjom i stranim radnicima, običan čovjek u Hrvatskoj svakodnevnim izlascima u trgovinu svjedoči poraznoj istini. Ako si Meksiko sa svojim izazovima može priuštiti stabilniju inflaciju od članice Europske unije, vrijeme je za ozbiljno preispitivanje onoga što naši ekonomski kreatori rade – prije nego što kupovna moć hrvatskih građana potpuno nestane.
